Bjelopavlići, srpska okupacija… Milioner omrčenog Danilovgrada mrcvario žene, đecu i starce, iznuđivao i pljačkao (1924)

Priredio: Vladimir Jovanović „Naš mali Danilov Grad postao je poprište nečuvenih INTRIGA i moralnih ZLOČINA: u njemu je zagospodarila šačica NAJGORIH MRAČNJAKA, koji su objavili krstaški rat Dobru i Poštenju”. U Danilovgradu (na slici gore), „izrodi” su „kolovođe društvenog taloga” i „rak rana na našem društvenom tijelu”. Konkretno, „DOJUČERAŠNJI GOLJO, a SAD MILIONER, nije niđe ništa svoje imao dok mu je, protiv naše volje, dao general Blažo Bošković neke plemenske komunice, da ne crkne od gladi”. Citiram u štampi objavljena dva članka s jeseni 1923, potpisuju ih ljekar Ilija Bošković i Ljubo P. Pavićević, oba Danilovgrađani. Naslovi: „Kriza našega društva” i „Najveća sramota Bjelopavlića”. Cilja se na Iliju M. Lakića — tajkuna iz Danilovgrada. Oko članaka je kasnije ispala frtutma: rasparavljana na sudu u Nikšiću, ali i po ulicâ, pesnicama i revolverima; jedan teže ranjen. Ispostavilo se, Pavićević — koji je Lakiću pašenog! — ustvrdiće da on nije stvarni autor jednog od tekstova. „Pisac članka je sreski ljekar dr Ilija Bošković. On je članak pisao i mene potpisao”, odricao se Pavićević autorstva u izjavi pred okružnim nikšićkim sudom u proljeće 1924.

Kako bilo, i Bošković i Pavićević i Lakić, lokalni su korteši filijala jedino u nijansama različitih velikosrpskih ogranaka partija s centralama u Beogradu, a oko podjele para i vlasti u Danilovgradu posvađenih; no, za našu temu važnije — ova trojica su iz serkla lokalnih perjanica „ujedinjenja”. Pet godina od 1918. u javnost se iznosi porijeklo za „prvobitno akumulirani kapital” iz pljački, konkretno u nahijama Katunskoj i Nikšićskoj, tokom kaznenih ekspedicija koje su, uz nasilja, paljevine i ubistva, sprovodile okupatorske trupe Srbija — a Lakić, Bošković, Pavićević i slični u tim su krimenima učestvovali kao „omladinci”. Hronološki, razmjena optužbi lokalnih „ujedinitelja” iz Danilovgrada prethodi opsežnom srpskom pokušaju eliminacije komita, boraca Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore u Bjelopavlićima… činjenice s poimeničnim iskazima svjedoka i bitne okolnosti objavio sam na linku dolje. Žandarmerija i vojska s proljeća 1924. u bjelopavlićkim selima masovno hapse, stotine i stotine stanovnika, stvarnih ili izmišljenih jataka, ne samo odraslih muškaraca, nego i žena, starih i đece; sprovode ih u Danilovgrad i bez sudsko-tužilačkih naloga i bez podizanja optužnice drže, čak mjesecima; u aspanama unutar kojih su nehigijenski uslovi i očajna ishrana; među zatočenicima je prijavljen najmanje jedan smrtni slučaj. Za to vrijeme, srpska žandarmerija i vojska bivakuju u selima „na teret” tamošnjih domaćinstava: kolju živo, krkaju i piju na njihovoj sirotinji; štaviše, ukoliko su preostala od hapšenja batinaju tamošnju žensku čeljad, i đevojke i babe; takođe i đecu; pljačkaju pokućstva, novac…

Drugim riječima, Bjelopavliće je zadesilo 1924. isto što i brojne druge krajeve Crne Gore, neke i u više ciklusa. O čemu doznajemo i iz pomenute javne razmjene lokalnih „ujedinitelja” iz Danilovgrada, na temelju zajedničkih priključenija, koja su nesumnjiva iako ne možemo do kraja provjeriti istinitost baš svake od publikovanih tvrdnji. U svakom slučaju, pred nama su istorijski izvori o profilima „ujedinitelja” saopšteni iz njihovih redova. Elem, o tajkunu Lakiću, ljekar Bošković, čini nam se ne bez zavisti što nije na njegovom mjestu, i nota bene s zakašnjenjem od četiri-pet godina, svjedoči da se „SRAMNI PLJAČKAŠ obogatio strašno za vrijeme nesreće i KRVAVE domaće borbe 1919-20”. Ali, „dok su Bjelopavlići krvlju i kostima svojih najboljih sinova osvještavali temelj Ujedinjenja” — kako tvrdi Bošković — „ovaj BRCKI IZROD šunjao se po bezaštitnim kućama i pojatama t.z. ‘zelenaša’, MRCVARIO ŽENE, ĐECU I STARCE i tako im IZNUĐIVAO NOVAC, NAKITE i stvari od vrijednosti”. „Đe toga nije bilo”, potpisuje Bošković o Lakiću, „on je PLJAČKAO pregljače, kotule, sedla, konje itd”, a „opljačkane ‘zelenaške’ porodice toliko je UPROPASTIO, da i sad mnogi grcaju u velikoj materijalnoj bijedi, mrzeći zato svoju državu”; koje, eto, Bošković prekorijeva da „naivno optužujući cjelinu [sic!] umjesto pojedinaca, koje mogu sudskim putem naćerati da izbljuju i vrate vlasnicima opljačkana dobra!” Ljubo P. Pavićević, ili kako je docnije na sudu tvrdio — ne on, nego ljekar Bošković, pisao je o ulozi Ilije-Idža Lakića tokom austrougarske okupacije: „Ovaj debeli milioner strknuo je u ‘komite’ pod okupacijom. Njegovi šumski drugovi prezirali su ga za pljačku i prozvali ga ‘komita-kokošara’. Ništa mu nije bastalo opljačkati Austrijancima; i vratio se iz šume kući go i grdan: goljo pošo, goljo došo!” „Ali je Idžo ‘junački’ SRBOVAO po Katunskoj i Nikšićskoj nahiji: na ultimu otvorio je veletrgovinu u D. Gradu, kupio nekoliko kuća u varoši, nekoliko poljskih imanja, kratko reći: obogatio se preko noć u ovoj našoj čudnoj jugovini; i toliko je presilio, da pogazi sve u D. Gradu, a osobito udara na one koji mu smetaju, da i dalje pljačka Brđane”. „Svršilo momče višu trgovačku akademiju u šumi, pa sad hoće da trguje bez konkurencije i sa ZARADOM BAR PARU NA PARU”. „Kao očevidac donosim pod punim svojim potpisom ‘junaštva’ I. Lakića, pozivajući ga da i on o meni reče otvoreno istinu”, piše Pavićević (Bošković). Pljačkanje u nahijama Katunskoj i Nikšićskoj, i ko zna sve kudijen, ni Boškoviću i-ili Pavićeviću, nije strano — i to priznaju; ali se, biva, razlikuju, jer opljačkano oni su velikodušno poklanjali! Evo, na primjer, zarobljenom borcu Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost jesu oteli njegovu medalju, poklanjajući je članu misije Crvenoga krsta SAD koja je po svršetku Prvog svjetskog rata boravila u Danilovgradu! „Ovaj ‘junak’ [Lakić] pričao je iza kulisa, da sam ja opljačkao krst Danilov od jednog Martinovića, koga sam, kao zarobljenika sprovodio i kojemu sam u stvari taj krst OTEO, pa ga DAO NA USPOMENU jednom članu Amerikanske misije”. A za razliku od njih ili njega, Pavićevića (Boškovića), tvrdi se da je Lakić: - u Nikšiću „Milošu Magovcu [Magovčeviću] i drugu mu Danilu Zirojeviću OPLJAČKAO KONJA”; - „u Glibavcu, u kući Špira Belade, izvršio je pljačku: odnio štuc, nasilno otvorio skrinju i ponio iz nje nekakav zamotuljak; docnije je pričao Š. Belada, da mu je tu veče OPLJAČKANO PREKO 30.000 DIN. VRIJEDNOSTI; - „I. Lakić išao na zekanu pokojnoga Krsta Stanišića, b[ivšeg] narodnog poslanika velike nar. skupštine u Podgorici od 13. novembra 1918. g. [Stanišić je ubijen, iz okupacione vlasti tvrdili od strane komita, prim]; toga istoga zekana tražio je, telegrafski, pop Novo Stanišić od Bogdana Radulovića, sad predśednika opštine D. Gradske”, a „pred prošlog ljeta u Jusovači, Bogdan je pričao pred više ljudi, da je I. Lakić OPLJAČKAO TOGA KONJA”; - „prolazom za Glibavac kroz Gornje Polje, I. Lakić je, bez ičijeg naređenja i potrebe, ZAPALIO KUĆE Kustudića, VJEROVATNO POŠTO IH JE OPLJAČKAO”; - „I. Lakić OPLJAČKAO je i nekoliko trgovaca u sâmom D. Gradu”… Sve u svemu — piše pod punim imenom i prezimenom Ilija Bošković — „odebljao je naš baron kao žirovnica i toliko je presilio, da kad šeće po d.gradskom ‘korzu’ ne vidi ništa što je niže od Garča”, a čuvaju ga žandarmi i „po onoj narodnoj: pare, pare: pa cio svijet”, on je — „DIKTATOR naše omrčene opštine!”... Preko režimske štampe onda se oglašavaju drugi. Tvrdi u ime popa Nova Stanišića, sin mu Radoje piše da se za Pavićevića P. Ljuba „priča da mu je od ranijeg datuma jedino i glavno zanimanje — kockanje”; Miloš Magovčević, nepismen, za njega se potpisao Mirko Magovčević, veli da mu Lakić konja ukrao nije. A za Jefta Draškovića, kafedžiju iz Nikšića, Pavićević — a priśetio se da ga zna iz zarobljeništva s nadimkom „Ćampion” — bio je taj koji reketira: „Naime, koliko se śećam 1919, ovaj isti Ćampion došao je, stao pred moju kafanu, pozvao me i rekao: — Jefto, ja kao predstavnik CRNE RUKE, došao sam ovđe sa 12 drugova i ti, kao nacionalno neispravan, ima da mi odmah dadeš 50.000 dinara. Ovoliku sumu imaju da plate još i ovi: Boško Đ. Mijušković, Jovo Golijanin, Milo Tomašević, Mato Čolić i braća Radovići!” Na drugoj strani, Bećir M. Lakić, potpisan kao rezervni oficir iz Danilovgrada, teško optužuje prezimenjaka, protiv njega podnio i „krivičnu tužbu za pljačku i ubistvo”, to se, tvrdi, desilo u doba austrougarske okupacije. Dodaje, da „na naš stidni sram, danas je taj isti I. Lakić, koji do 1918. nije ništa imao, skoro milioner, od pljačke”. I on se kune u „ujedinjenje”, pa likuje nad činjenicom da „već nekoliko dana otac i brat I. Lakića śede na optuženičkoj klupi u Okružnome sudu u Podgorici”, a „Idžo čitavu neđelju prosipa po Podgorici nagrabljeno blago, dâko spase brata i oca s robije” koji odgovaraju za krivično djelo počinjeno, veli — „U ZAJEDNICI S KOMITIMA”! Otac je Musa Lakić; a braća, Pavić M. Lakić i Jovan M. Lakić, iz opštine Jelenačke, sreza Danilovgradskog. Za razliku od Ilije, na strani su — prava, časti, slobode i nezavisnosti Crne Gore! Iz preostalih arhiva su dostupni podaci da su Pavić i Jovan Lakić uhapšeni sredinom 1922, a presuđeno im je u jesen te godine na po dvije godine robije pred Okružnim sudom u Podgorici. Na istom suđeni i drugi bjelopavlićki komiti i njihovi pouzdanici, na primjer: Savo Đurović, Petar Perović, Marko M. Đurović, Mileta Lalević, Lazar Grgurović… Taj nas aspekt lokalnih prilika, dovodi do početka 1924-te. Milovan Džaković, „veliki župan”, kako mu glasi titula, funkcioner je beogradskoga Ministarstva unutrašnjih dela s policijsko-žandarmerijskim ovlašćenjima u Crnoj Gori („Zetskoj oblasti”). Preko režimske „Slobodne misli” —– koja u to vrijeme, početkom 1924, kuka da su „odmetnici imali gostoprimstvo naših sela i njima su bila OTVORENA VRATA SVIJU DOMAĆINA”, a da je, tvrde, „oko 1.000 ljudi palo od svoje braće u odmetništvu” —– Džaković najavljuje represalije nad stanovništvom i u Bjelopavlićima, a po obrascu ultimatuma divlje okupacije: „Pozvao sam sve PORODICE pojedinih odmetnika, PREDSTAVNIKE SELA i dao sam im POSLJEDNJI ROK, od osam dana, da svaki dovede svoje odmetnike i preda ih vlastima. Poslije ovoga roka, preduzeće se NAJSTROŽIJE MJERE protivu svih JATAKA ODMETNIČKIH, ROĐAKA i OPŠTINA u kojima se kreću”. Kako ispred Srbije, a mimo suda i presude, doslovno raspolaže i životima i smrtima, slobodom i robijom i imovinom svih u Crnoj Gori, veli: „JA neću odustati da KAZNIM krivca NAJSTOROŽOM KAZNOM”. Iz Nikšića, u kojem se dislocirao s Cetinja radi upravljanja na terenu predstojećim represalijama i u Bjelopavlićima, dodaje: „MOJE JE kakve ću mjere preduzeti”. Ispostaviće se, daje i lažna obećanja, da „odmetnicima koji se dobrovoljno predadu vlada prašta političke krivice, sve državi pričinjene štete i učinke” — mnogi od komita koji su se tada dobrovoljno predali, završiće sa presuđenim robijama, jer su protiv njih fingirane „privatne tužbe”. „Država je jača od svakog pojedinca i ona MOŽE SVE ŠTO HOĆE”, zlokobno poručuje Džaković ispred Kraljevine SHS…