Crnoj Gori se u posljednje tri decenije desio atak na crnogorsku kulturnu baštinu od strane SPC koja je praktično bez otpora institucija dograđivala, gradila i prepravljala manastire i crkve.
Institucionalno pamćenje koje svakoj narednoj generaciji omogućava da uspostavi odnos prema crnogorskoj istoriji i kulturi i na tom odnosu temelji lični identitet i osjećaj pripadnosti u Crnoj Gori sudeći prema količini devastirane kulturne baštine u posljednje tri decenije biće - institucionalno zlo pamćenje.
U nauci se kaže da se institucionalno pamćenje jednog naroda ne oslanja na sjećanja kao usmeno predanje, jer je ono vremenski ograničeno, traje dvije do tri generacije i onda ide u zaborav ako se ne prenosi usmenim putem, već je institucionalno pamćenje koje nam je potrebno pamćenje institucija koje možemo da prenesemo budućim generacijama.
Crnoj Gori se u posljednje tri decenije desio atak na crnogorsku kulturnu baštinu od strane SPC koja je praktično bez otpora institucija dograđivala, gradila i prepravljala manastire i crkve po Crnoj Gori. Manastire i crkve koji su institucionalno bili zakonom zaštićeni. Ali izgleda zaštićeni za sve osim za SPC koji su sebi bili dali za pravo da tumače i budu iznad zakona.
Koliko su poštovali zakone i institucije Crne Gore moglo se pročitati početkom dvijehiljaditih u pismu mitropolita MCP SPC Amfilohija poslatom nadležnoj instituciji koja je vodila brigu o crnogorskoj kulturnoj baštini.
„Zavod (za zaštitu spomenika) danas više liči na ovcu koja lijepo bleji, ali malo mlijeka daje“, napisao je bio tada mitropolit MCP SPC Amfilohije u svojevrsnoj „poslanici“ pokazujući koliko ga institucije interesuju. I zakoni koje te institucije treba da sprovode na očuvanju crnogorske kulturne baštine.
U pismu koje je tada mitropolit bio uputio direktoru Zavoda Čedomiru Markoviću ta institucija se optužuje za nekompetentnost, nekulturnost, besprizornost, primitivizam, čak i nekrofiliju ... Uglavnom svrha pisma je bila da se SPC „pozdravi“ sa crnogorskim institucijama zaduženim za brigu o crnogorskoj kulturnoj baštini navodeći da će od tada tražiti pomoć drugih stručnih službi kada bude obnavljala hramove i manastire po Crnoj Gori.
Institucije koje su ovim pismom bile „otkačene“ od crnogorske kulturne baštine spremale su odgovor nakon što su se bile po viđenju SPC „drznule“ da nalože SPC da u roku od četiri mjeseca vrate u prvobitno stanje manastire Moračnik, Beška, Starčevo i Kom. Nažalost kao što se možemo uvjeriti uvidom u stanje crnogorske baštine taj odgovor institucija Crne Gore nije, bar što se tiče zaštićenih kulturnih dobara, stigao na vrijeme. Ako ga je i bilo. Da se ne bi, jel'te, zamjerali „pastirima“.
Odgovor mitropolita SPC u Crnoj Gori je kako vidimo bio pun nezdovoljstva ali i komandovanja institucijama što se smije a što ne. Čak je Državna komisija koja je utvrđivala devastaciju na pomenutim manastirima bila najurena sa ostrva Kom od strane srpskih sveštenika. Institucije su tada olako prešle i preko tvrdnji mitropolita SPC u Crnoj Gori Amfilohija da su „optužbe i policijske naredbe došle do svog vrhunca u četiri posljednja rješenja Zavoda od jula 2002. godine.“
Gle čuda, rješenja kojim se institucije bave svojim poslom i traže da se devastirano vrati u prvobitno stanje poprima za SPC u Crnoj Gori obrise tragičnih događaja, a u stvari je bila riječ o običnom institucionalnom djelovanju sprovedenom na zaštiti crnogorske kulturne baštine i sprečavanja njene devastacije.
To su mislili i misle o crnogorskoj kulturnoj baštini i institucijama zaštite popovi SPC i tada i sada. Pokazuju to svakodnevno, što možemo vidjeti na mnogobrojnim primjerima devastacije crnogorske kulturne baštine koji se realizuju i danas dok ovo čitate, pored svih institucija koje država Crna Gora plaća i institucionalne pažnje koju bi trebalo da te institucije isporuče crnogorskoj kulturnoj baštini i građanima.
piše: Ivan Kern
izvor: Analitika
Dobro jutro, volim te!
OdgovoriIzbriši