GROBNICA

O patnjama zatočenih crnogorskih patriota pisao je i list „Radni narod" koji je izlazio u Podgorici 1927. i 1928. godine. U broju 14 od 15. januara 1928. objavljen je nepotpisani članak pod naslovom „Zenica je grobnica crnogorskih odmetnika". „Kad narod u Crnoj Gori hoće nekoga da prokune teško, reče mu: Kosti ti u Zenici okapale". Kad je došla okupacija Crne Gore tamo su poslane hiljade vojnika, staraca, djece da robuju. To roblje moreno je tamo pasjom smrću: golo, boso, gladno, premlaćivano, zlostavljano na sve načine i davano na prisilne radove po teškim zimskim vremenima praznog stomaka i golijeh lakata i koljena. Tamo u Zenici danas robuju crnogorski odmetnici. Vlada se za njih postarala ,,ne lijepo već prelijepo" da ni jedan otuda glave ne iznese. Tijeh nesretnijeh ljudi leži danas u podgoričkom zatvoru 37, u zeničkom i mitrovičkom oko 80. Svi njihovi jadi mali su prema onim u Zenici. Kad ih tamo doprate da izdržavaju po 15 do 20 godina robije, stave ih u posebne ćelije, da ne gledaju sunca ni mjeseca, da ne progovore ni s kim po nekolika mjeseca. Prema sigurnim vijestima zna se da su ti ljudi već skoro svi oboljeli od sičije i od reumatizma, tako da danas više liče na aveti nego na ljude. Uprava zatvora sprovodi prema njima naročiti sistem, da ni jedan neće ostati u životu. Njima se čak ne dozvoljavaju ni privatne novčane pomoći, da mogu kupiti što im treba. Crnogorski odmetnici vodili su jednu komitsku akciju u Crnoj Gori od 1918. za nekoliko godina. Njima su simpatisale 4/5 naroda u Crnoj Gori, potpomagali ih moralno i materijalno. U njima je narod gledao svoje spasioce, pa ih je zato čuvao, krio i pomagao ... Italija je prestala da potpomaže komitsku akciju u Crnoj Gori i političke borbe protivu jugoslovenske vlade, jer je Italija sa tom istom vladom jugoslovenskom u zgodnom času sklopila dobar pazar a odmetnici ostali da se i dalje po šumama kolju sa jugoslovenskom vojskom i žandarmerijom. Kad je vlada vidjela da ne može tako lako istrijebiti šume od odmetnika, ona se poslužila nepoštenim, gadnim sredstvima preko Milovana Džakovića, velikog župana, izmećara beogradskih vlada. Pozvao je odmetnike na „časnu riječ“, „tvrdu i ničim nesalomljenu božju vjeru" i da im ništa neće biti. I sam narod je u to povjerovao, pa je i on odio da zove odmetnike na predaju. Davate su garancije, pismene izjave, održavani zborovi - samo da se ljudi povrate iz šume i da im ništa neće biti. Predali su se u ruke neljudima koji ne znadu što je časna riječ, i ti neljudi strpali su ih po zatvorima, okovali ih, sudili i osudili, i danas skupo ispaštaju ... Stradaju za ono što im je odobravalo 90 posto Crnogoraca! Nije trebalo ni ovi nesretnici da za svoj odmetnički rad završe svoj život na ovako težak način. Zašto ih beogradski silnici nijesu poubijali po šumama nego ih onako gadno na prevaru domamili? Zašto ih nijesu sve osudili na strijeljanje - kad im je to već trebalo - pa ih pobili odjedanput, nego ih mrcvare po zeničkim zatvorima i ispijaju im krv na pamuk? I još nešto. Stotinu i kusur porodica odmetničkih skapavaju na svojim popaljenim domovima bez pomoći, bez hljeba, bez zaštite; njihovi hranitelji trunu po jugoslovenskim tamnicama, a niko na njih ni glavu da okrene! Teška i strašna stvar, pa i gadna stvar..." („Radni narod", br. 14 od 15. januara 1928). Izvor: Slobodan Čukić, "Početak srpske okupacije - komitska borba i narodna golgota (1918 - 1920)", Podgorica 2019, str.456