Raskrinkavanje

Todor Borozan donosi i pojedinosti o hvatanju kontra-komita, koje otkrivaju nevjerovatne detalje i metode za njihovo raskrinkavanje: „Kontra komiti su imali malo uspjeha. I ako su se predstavljali kao komiti narod im nije vjerovao. Oni su u ime komita pljačkali kuće ljudima u cilju sticanja lične koristi a nisu se ustručavali da im opljačkaju i pokolju stoku, što mi nijesmo nikad radili. Tako su te bestidne laži i bezočni postupci, otkrivali njihove neljudske i ubilačke namjere. Tako je stvaran razdor i nesloga medu Crnogorcima. Ove prodate i lakome duše, prodale su svoj obraz i čast za sticanje materijalne koristi a Boga mi neki su dobro zaradili". „Nismo smjeli postat pljačkaši, osvetnici i ubice, kako su nas bjelaši prikazivali. Sve pljačke koje su nam oni pripisivali, bile su izvedene od kontra komita i drugih nasilnika, koji su se služili našim imenom, ili u ime naših naređenja, a mi za to nismo znali". „Nekad smo i mi nastojali da se sretnemo sa ovim „komitima". Imali smo namjeru da ih ispitamo pa smo im postavljali zasjede. Kad oni upadnu u našu klopku mi ih razoružamo. Poslije toga počinjemo sa njima prijateljski razgovor, koji se sastojao iz najobičnijih pitanja: „Ko je voda grupe?, Koliko ih ima u grupi?, Na kojem su terenu?, Što imaju od oružja?" itd. Dok su jedni sa njima vodili razgovor, drugi su na njihovom oružju potajno lomili ili zamjenjivali udarne igle i tako ga onesposobljavali za upotrebu. Da bi bili uvjereni da su stekli naše povjerenje, mi smo im to oružje vraćali i ponudili da ostanu sa nama. Oni su kratko ostajali u nadi da će im se pružiti pogodna prilika da nekoga ubiju. Razumljivo da oni nisu znali da je njihovo oružje neupotrebljivo, pa kad su pokušali da ga upotrijebe i kad puška ne opali, nalazili su se na velike muke. Neki su pokušavali da bježe, neki su se odmah predavali i priznavali svoje ubilačke namjere. Mi smo ih ponovo razoružavali, ispitivali i puštali da idu. Poslije toga oni su trčali u najbližu žandarmerijsku stanicu i kazivali kako su ih napali komiti pa su im uspjeli pobjeći, te su tražili da se odmah organizuju potjere. Mi smo imali svukuda ljude koji su nas obavještavali o njihovim zahtjevima i preduzetim potjerama". („Iz memoara komandira Todora Milova Borozana", priredio Novak Adžić, časopis „Crnogorski anali", Godina 1, broj 2, Cetinje, mart, 2013, str. 407, 410). Izvor: Slobodan Čukić, "Početak srpske okupacije - komitska borba i narodna golgota (1918 - 1920)", Podgorica 2019, str. 316, 317.