Četničko osjećanje ugroženosti

 Nepostojanje bilo kakve moralne, političke pa i krivične odgovornosti nas je uvelo u opasnu spiralu u kojoj su pristojnost i obrazovanost izvrgnuti ruglu i sprdnji, a bahatost i nevaspitanje pojedinaca, tzv. “političke elite”, moguće je samo u društvu koje je uništeno i po vertikali i po horizontali

Piše: Zdravko Mijanović

Živimo u trajno turbulentnom vremenu, u kojem se svakodnevno s novinskih stranica, televizijskih ekrana, društvenih mreža, raznih laičkih i stručnih analiza šire upozorenja o vjerovatno, gotovo sigurnom, izbijanju novog svjetskog sukoba, što nije daleko od istine.

Ljudi našeg regiona dobro pamte i znaju kakv bi ishod imao neki novi takav sukob, od sjećanja na sve ratove, posebno one u skorijoj prošlosti, gdje su sa gore navedenih adresa, sinhronizovano odašiljane poruke u kojima je “nacionalna sigurnost ugrožena”, predstavljala pripremu za neka nova stanja u kojima će se kao logična posljedica desiti upravo nacionalna katastrofa.

Čovjek koji razumije kakav bi ishod imao takav sukob, na osnovu spoznaje o posljedicama poraženih ideologija kolaboracionista i kvislinga, koje trenutno ponovo afirmišu i aktuelizuju, logički i argumentovano bi im trebalo biti jasno, što im se uvlači strah i ugroženost. 

Glavni uzrok sukoba u društvenoj komunikaciji, posebno ako dolazi od nosilaca javne funkcije, čiji su sadržaji ispunjeni najvećom koncentracijom destabilizacije Crne Gore i promovisanjem fašističke ideologije četništva, u antifašističkom Nikšiću, neminovno za posljedicu ima osjećanje ugroženosti. 

Može biti da je jedan od uzroka takvog stanja nedostatak samopuzdanja, nedoraslost i nedostojnost funkcije, nedostatak znanja i iskustva, nesposobnost, i mnogo toga drugog. Međutim, u slučaju presjednika Opštine Nikšić, kao neko čiji su preci slavni narodni heroji, nosioci Partizanske spomenice, revolucionari, antifašisti…sve to nije slučaj.

Aktuelni predsjednik Opštine Nikšić, promoter četničkog pokreta, svojim izjavama, postupcima i ponašanjem koje, zbog bruke i sramote, ovdje ne treba ponavljati, u kontinuitetu negira sve tekovine antifašizma u antifašističkom Nikšiću. 

Potenciranje ugroženosti, govor mržnje, revizija nepobitnih i nespornih istorijskih činjenica, vjerski fanatizam i nadasve veličanje fašističkih saradnika je sve osim antifašizam.

On je “agent provokator”, pripadnik jedne političke grupacije koja je ideološki i kulturološki orijentisana da promoviše i sprovodi politički i nacionalistički ekstremizam, ne hajući za posljedice stavova i postupaka učinjenih na javnoj sceni.

Prazno junačenje i primitivno potcjenjivanje svakog drugog i drugačijeg je odlika njihovog stila tokom čitavih godina djelovanja na svim poljima i frontovima, koje su rezultirale zna se kakvim ishodom.

Očigledno je da ta i takva politika ima sadašnji “trenutak” i da značajno dobija na zamahu i u ofanzivi i da to treba i javno pokazati. Ali to naše znanje i saznanje kao da ih ne zadovoljava već, izgleda, očekuju od nas, ostatka populacije i da prihvatimo njihova tumačenja i postupke. I onda dolazi do prividne ugroženosti, ako uopšte i kao takava postoji, onda se ona namjerno i sa svrhom izaziva. Koja je to ugroženost od civilizovanih intelektualaca, narodnih poslanika i svih ostalih koji se nađoše na spisku, čak njih, ni manje ni više, nego trinaest?

Nepostojanje bilo kakve moralne, političke pa i krivične odgovornosti nas je uvelo u jednu opasnu spiralu u kojoj su pristojnost i obrazovanost kao osobine izvrgnuti ruglu i sprdnji, a bahatost i nevaspitanje pojedinaca, tzv. “političke elite”, moguće je samo u društvu koje je uništeno i po vertikali i po horizontali.

“Treba se boriti za nezavisnost Republike Srpske, treba se boriti za konstutivnost Srba u Crnoj Gori. Ako to ne može – može da se stvori Republika Srpska sa sjedištem u Nikšiću. Na tome treba raditi…” odape strelicu srpski istoričar, kome su i dalje granice tijesne, a na to najpozvaniji, prvi čovjek grada odćuta, pa čini se da pristaje, jer ga je pogodio u sentiment.

Cijeli niz laži i falsifikata u zajedničkom nastojanju da se rehabilituju počinjeni zločini i ponovno građenje zajedništva kako je postojalo u činjenju zločina, pod zajedničkim okupatorskim patronom.

Kraljević Marko, koga Srbi stalno zazivaju žaleći se na muke koje su ih tada mučile, tako i ovog današnjeg nikšićkog, Srbi ponovo zazivaju u pomoć za svu ugroženost koja ih prati. Kako je Kraljević shvatio i otkrio veliki nesporazum između vrijednost i ljudi njegovog vremena, tako će i ovaj današnji Marko shvatiti da u riječima ljudi nije onako kako njemu izgleda, a da svoje ispade, normalno i prosvijetljeno društvo ovog vremena, ne razumije i ne podnosi.

Tražiti krivca u pojedincima koji su pametniji i sposobniji od nas samih je besmislica, a sve “zasluge” za trenutno stanje treba tražiti u samom sebi i vlasti koja (ne)reaguje selektivno i na osnovu pritisaka. I poslije svega toga razumna osoba će primijetiti da, kako vrijeme prolazi, ponestaje smislenog izgovora.

Ako se ovo ne shvati, onda vama još uvijek gospodari osjećanje ugroženosti. 

Analitika