Podśetnica: Svila i kadifa Crne Gore


 Jutro se razlivalo kao svila iznad Brda i vezlo zlatne ošvice po kamenu moje Gore.

Sa prvim pijevcima stizale su Danice, Danke ili Zorke.

U bijesu bi ih nazvali i Stana, Stojka i Stojanka kada su htjeli prekinuti niz ženske đece. 

Spomenke! Neka ih boli saznanje da su naknada za gubitak.

Vukosavama se prizivala snaga koja će zaustaviti umiranje, a Mirunama utjeha i umirenje poraza. 

Milice, Milosave, Ljeposave, Jelene ... beskrajni niz ponovljenih majki, sestara, šćeri.

I bile su Slobodanke!  Tako se krstila najvažnija stvar u Crnoj Gori.

Ime je sudbina, a ona se često obrušavala na Crnu Goru.

Život – to je pauza između ratovanja. U predahu bi se podigla čeljad.  

Muška da zaoštre sablju i kosu, da uzmu  śekiru, đeca da nahrane, napoje i čuvaju stoku, žene da skupe drva, donesu vodu, sađenu travu...

Trebalo je sići do mora za šaku soli, do jezera za malo duvana i do mlina za oku brašna.

Studen, magle i noći bez mjesečine, meke kao kadifa, palile su vatre i okupljale oko ognja. 

Tada bi počinjala magija i najčudniji ples. Nevidljivi demijurg  stvarao je pjesmu i muziku i korake i kulise.

Na toj sceni od gruba kamena, prosuli bi se kalemi i kao po komandi  skakutala su klupka, igrala vretena, takmičile igle, bježale vezitke, udarale potke razboja...

Sa neurednih, sijedih glava preslica, starački, nakrivljenih i malo u šreh, bešumno ispredala se vuna. Beskonačne niti izvijale su se oko tankih prstiju i uvrtale na neumornom vretenu.

Nijemo su plesale i sjenke na zidu, bučno tancovala grabovina na vatri. U magičnoj, svejedno i realnoj ravni, sjekle se linije, nastajali pravougaonici, trouglovi i rombovi obrtali krugovi, padale latice, uzdizale loze, lećele ptice.

Gorde, Vide i Vidre radile su savršene proporcije. Vezle su, plele i tkale kao da su geometriju izučavale na dalekim i velikim školama.

Ni Anke, ni Jovanke, ni Branke, nijesu naučile brojati, ali prepočinjale svoja tkanja jesu i to tako fina, kao da je strogi profesor matematike, pažljivo bdio nad svakom paralelom mjereći lenjirom i šestarom zakrivljene, prečnike i poluprečnike.

Grubo sukno, fini vez, a gajtan od zlata... 

I sve to kao da su cijeli dan odmarale i čuvale oči i ruke za ručne radove. Odakle im uopšte volja za tim? Da li je i to bio dokaz da umjetnički poriv ne traži udobnost i komfor.

 Grubo sukno za čakšire, vunu za čarape, ošvice za košulje, čipke za marame, vez za dolame...za sve lijepo čega nije bilo u životu, ali bilo je oko tih vatri u Brdima oko Cetinja, jedinog svjetla od od Beča do Carigrada.

Zlatni vez - Vesna Rakočević

Antena M

Primjedbe

Objavi komentar

Svako mišljenje je uvaženo. Budimo dostojni predstavnici svoga naroda, kulturni i umjereni. Dobrodošli na VOICE OF MONTENEGRO

Popularni postovi s ovog bloga

Obnovljen Sveti Sinod Crnogorske pravoslavne crkve

Slika
Crnogorska Pravoslavna Crkva obnovila je rad Svetog Sinoda. Ovom velikom i bitnom događaju predhodila su Liturgijska sabranja na kojima je uz Mitropolita Borisa i Episkopa kostantijskog Kirila iz Bugarske sasluživalo Svještenstvo Crnogorske Pravoslavne Crkve. Posebnu duhovnu radost donijele su Hirotonije Episkopa za Italiju Kirijakosa i Vikarnog Episkopa Dukljanskog Ivana, u neđelju 12. novembra i u poneđeljak 13. novembra na Svetim Arhijerejskim Liturgijama.  Episkop Kirijakos u Italiji ima tri Svještenika i dva monaha, kao i dva manastira kojima upravlja, njegov arhipastirski rad odnosi se na misionarske Pravoslavne parohije u Italiji. Vikarni Episkop Ivan duhovno će brinuti o mnogobrojnim Ukrajincima koji su utočište od rata našli u Crnoj Gori. Nakon Svete Arhijerejske liturgije u poneđeljak 13. novembra održana je sjednica Svetog Sinoda, u crkvi Sv Ivana Crnojevića na Cetinju, kojom je obnovljen rad ovog Crkvenog tijela.  Sveti Sinod sačinjavaju: Arhiepiskop cetinjski i Mi...
Pročitajte više

GOLGOTA OBNOVLJENE CRNOGORSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

Slika
Autor: Božidar-Bobo Zeković, nečujni i nevidljivi, ali sveprisutni pomagač i vjerni sljedbenik Crnogorske pravoslavne crkve od njenog obnavljanja Namjeravao je da ubije srpski okupator, ne tako davne 1918, Crnu Goru, a uskoro potom i Crnogorsku pravoslavanu crkvu.  Nije računao na SRCE I DUŠU CRNOGORACA I CNOGORKI.  I 1993 godine, na Lučin dan, vaskrnuše CRNOGORKE I CRNOGORCI SVOJU SVETU CRNOGORSKU PRAVOSLAVNU CRKVU!  Kakav je to bio divan dan. Cetinje okupano u suncu. Sve je blještalo od sjaja, ljepote, uzvišenosti, zanosa, ponosa, dobrote. Bog je odredio Svetog Antonija Abramovića, a on dođe, da raspetu Crnogorsku pravoslavnu crkvu oživi. Bože, kako je to bio divan prizor, Desetine hiljada Crnogorki i Crnogoraca, sa vladikom Anonijem, vaskrsavaju Crnogorsku pravoslavnu crkvu. I to kada je srpski okupator po drugi put namjeravao da ubije Crnu Goru, da pobije Crnogorke i Crnogorke, koje Božjom voljom nijesu uspjeli pobiti, nego su se pojavili, tada, u još većem broju, da ...
Pročitajte više

Iskustvo ili iskušenje

Slika
Otkako znam za sebe, znam za Badnjak crnogorski. Koliko za sebe znam, Crnogorci su branili svoj Badnjak od fukare tuđinske. Od Arkana i ostalih paravojski preko svih bivših i sadašnjih vlasti, naravno, ispostavlja se, svak u svoj vakat, interes i nakanu, crnogorskih krvnika. I iako na crnogorskoj strani još tada, prije tzv obnove autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, nije bilo svještenih lica, bili su Crnogorci, Bajice, Martinovići, Borilovići, što su saćerali bande dušmanske u defanzivu. Badnjak niko taka' nije moga'. Poznavajući decenijama, faktički od rođenja, te čuvare Svetog Grala našega malog ali krcatog duhovnoga univerzuma, u srce mi se ugnijezdila bezbrižnost, te ubijeđenost da su sve fame o nekim mogućim neprijatnostima na Badnji dan, na trg cetinjski, potpuno nerealne... Zapravo, upravo ovog ljeta Gospodnjega, na dan pred Badnji, prozborih par riječi s Bajicama. Činilo mi se, a sad sam sigurna, srcima i pogledima smo pričali. Ne žele da se bilo ko obra...
Pročitajte više