Ukrajina ne može prihvatiti mir groblja

 

Kada strani političari ili komentatori sugerišu da Ukrajina treba da pregovara sa Rusijom ili da se odrekne zemlje u zamjenu za mir, oni ili ne razumiju šta je u pitanju, ili ih nije briga. Ono što oni predlažu nije mirovni sporazum. To je smrtna kazna za milione

Piše: Roman Šeremeta 

Ukrajina se suočava sa trenutkom akutne nacionalne opasnosti.

Nakon što je ratovala za nacionalnu opstanak protiv imperijalističkog susjeda koji je odabrao osvajanje kao sredstvo kolonijalne ekspanzije, sada se suočava sa zahtjevima od strane nekih svojih starih prijatelja poput SAD da se odrekne teritorije.

To ne bi donijelo mir, to bi rezultiralo uništenjem i pogoršanjem ukrajinske nacije.

Neki zapadni političari vjeruju da, kada je zemlja napadnuta ili okupirana, zastava se mijenja, ali život ide dalje. Mislite da će ljudi da se prilagode, plaćaju poreze novoj vladi i vrate se na neku verziju normalnog života? To je opasna iluzija, naročito kada je okupatorska sila ona koja ima dugu istoriju masovne represije, brisanja kulture i genocida.

Zapravo, takozvani „mir“ pod okupacijom često je bio gori od rata. Jer to nije mir uopšte – to je dominacija. Okupator ne želi samo zemlju, on želi kontrolu nad identitetom, jezikom i sjećanjima. Želi da izbriše samo postojanje naroda kojeg podvrgava sebi.

Istorija je puna primjera. Jedna od najupečatljivijih priča koju mi je podijelio ukrajinski prijatelj, Volodimir Kuharenko, jeste tragična priča o narodu Moriori sa današnjeg Čatam ostrva u Južnom Pacifiku.

Brod koji je 1835. prevozio ratnike Maore, pristao je na udaljeno ostrvo Moriori. Moriori su bili miroljubiv narod koji je živio bez rata stotinama godina.

Umjesto otpora, dočekali su pridošlice i ponudili da na miru podjele zemlju i resurse. Bila je to odluka zasnovana na nadi i dobroj volji.

Rezultat je bila katastrofa. Maori su odbacili ideju suživota te su masakrirali Moriore, lovili ih kao životinje, porobili preživele i oskrnavili njihova kulturna mjesta.

Neki Moriori su čak i kanibalizovani. Njihov jezik je bio zabranjen. Njihova sveta mjesta postala su toaleti. U roku od nekoliko decenija, njihova civilizacija je bila gotovo izbrisana.

Ako mislite da nešto takvo ne bi moglo da se dogodi u Evropi danas, razmislite šta je zadesilo Ukrajinu nakon što je izgubila svoj rat za nezavisnost 1919. godine i bila silom apsorbovana u Sovjetski Savez.

Ono što je uslijedilo nije bio mir. To su bile decenije terora. U periodu 1932–1933, sovjetski režim je proizveo glad – Holodomor – da bi slomio ukrajinski otpor kolektivizaciji.

Hrana je konfiskovana iz ukrajinskih sela. Granice su bile zapečaćene. Sedam miliona ljudi umrlo je od gladi. Bio je to namjerni genocid, koji je trebalo da slomi ukrajinski duh i izbriše nacionalni identitet.

Tu nije prestao teror. Staljin je 1937. pokrenuo masovne čistke protiv ukrajinskih intelektualaca. Pogubljene su stotine pjesnika, pisaca, naučnika i umjetnika.

Škole na ukrajinskom jeziku su zatvorene. Knjige su spaljene. Sama ideja o odvojenoj ukrajinskoj kulturi bila je kriminalizovana.

Tako je tada izgledao ruski „mir“, a ništa drugačije nije ni danas.

U djelovima Ukrajine koje je okupirala Rusija, kao što su Donjeck, Lugansk, Krim i južni regioni okupirani od 2022. ukrajinski identitet je pod stalnim napadom. Ako pričate ukrajinski, možete biti uhapšeni i još gore. Ukrajinske knjige se vade iz biblioteka i spaljuju.

Nastavnici koji su predavali istoriju ili književnost na ukrajinskom su pogubljeni. U Buči, nakon što su se ruske snage povukle, otkrivene su masovne grobnice – u nekima su se nalazila tijela prosvetnih radnika koji nisu počinili nikakav zločin osim što su dijelili ukrajinsku istoriju.

Pod okupacijom, kulturni genocid počinje gotovo odmah. Djeca su indoktrinirana ruskom propagandom. Ulice su preimenovane. Crkve su zatvorene ili zaplijenjene. Svaki trag ukrajinskog nasljeđa tretira se kao prijetnja.

U takvim uslovima rat je često sigurniji od lažnog mira. To je mračna stvarnost. Jer u ratu i dalje postoji otpor. Još uvijek postoji šansa da odbranite svoje dostojanstvo, svoju porodicu, svoju zemlju.

Ali pod okupacijom, često bivate ostavljeni da vas kolju tiho u mraku, iza zatvorenih vrata, bez ikoga da gleda i nikog da zaustavi. Zbog toga Ukrajina nastavlja da se bori.

Kada strani političari ili komentatori sugerišu da Ukrajina treba da pregovara sa Rusijom ili da se odrekne zemlje u zamjenu za mir, oni ili ne razumiju šta je u pitanju, ili ih nije briga. Ono što oni predlažu nije mirovni sporazum. To je smrtna kazna za milione.

Ne možete zaustaviti agresiju tako što ćete joj se prepustiti. Ne možete okončati genocid pregovaranjem o uslovima.

Rusija ne smije biti nagrađena za svoje zločine. Njena invazija punog obima na Ukrajinu, njeni ratni zločini i akti genocida moraju se suočiti sa pravdom a ne smirivanjem. Istorija nam je iznova i iznova pokazala: pravi mir ne dolazi tako što se prepuštamo zlu. To dolazi iz suprotstavljanja tome.

I to je ono što Ukrajina radi. Ne samo za sebe, već i za svijet.

CEPA